Natalija Behtereva zabeležila je iznenađujuće nalaze tokom istraživanja svesti kod pacijenata u kliničkoj smrti u Sankt Peterburgu
Poznata ruska neurohirurškinja Natalija Behtereva, koja je decenijama vodila Institut za ljudski mozak u Sankt Peterburgu, sprovela je istraživanje koje je izazvalo veliku pažnju naučne javnosti. Tokom praćenja moždane aktivnosti pacijenata na samrti, njen tim je zabeležio snažan izboj električne aktivnosti u trenutku kada su svi vitalni znaci prestajali, što nije bilo u skladu sa ranijim naučnim saznanjima.
insert_image(‘brain, hospital, science, EEG’)
Natalija Behtereva je bila poznata po svom strogo naučnom pristupu i uverenju da su svest i naše misli isključivo proizvod hemijskih procesa u mozgu. Međutim, njeni nalazi tokom ovog istraživanja naveli su je da preispita dosadašnje teorije. Posebno ju je iznenadilo to što je mozak, umesto da se potpuno ugasi sa prestankom rada srca, pokazivao talas aktivnosti koji je bio intenzivniji od onog kod budnih ljudi.
Na osnovu tih rezultata, Behtereva je iznela hipotezu da mozak možda ne stvara svest, već je prima iz spoljašnjeg izvora, što bi značilo da deo naše ličnosti može postojati nezavisno od tela. Ovu ideju je slikovito opisala kao mogućnost postojanja ‘univerzalnog informacionog polja’ sa kojim je mozak povezan.
Iskustva pacijenata koji su preživeli kliničku smrt dodatno su zakomplikovala tumačenje ovih pojava. Neki su opisivali susrete sa bićima bez lica, za koje su imali osećaj da znaju sve o njima. Jedan pacijent je rekao: „Našao sam se u prostoru bez svetla i tame. Bila su tu bića koja nisu imala lice, ali su znala svaku moju misao.“ Slično iskustvo je podelila i medicinska sestra koja je preživela tešku nesreću, navodeći da su joj „pokazali život, ali i ono što tek dolazi“.
Zanimljivo je da su tokom eksperimenata zabeleženi isti moždani talasi kod pravoslavne monahinje u dubokoj molitvi. Nakon što je otvorila oči, izjavila je: „Ovde su. Troje ih stoji iza vaših leđa i posmatra šta radite.“ Ova ponavljanja neobjašnjivih iskustava nagnala su Behtereva da razmotri mogućnost da su takva ‘prisustva’ stalno oko nas, a ne samo u trenucima smrti.
Lični život i lična iskustva takođe su uticali na njeno viđenje granice između nauke i nepoznatog. Posle smrti supruga, Behtereva je tvrdila da oseća njegovo prisustvo, što je isprva pripisivala halucinacijama izazvanim tugom. Sa vremenom, ta iskustva su postala toliko jasna da ih više nije mogla zanemariti.
Iako su njene kasnije hipoteze naišle na skepticizam dela naučne zajednice, savremena istraživanja i dalje proučavaju moždane talase u terminalnim fazama života, tražeći odgovore o prirodi svesti. Otkrića Natalije Behtereve ostaju inspiracija za nova pitanja o granici između nauke i onoga što još ne možemo objasniti.