Posle više od 15 godina borbe, govori o izazovima i savetuje žene da ne zanemaruju signale tela
Kristina Korjagina iz Rusije već više od 15 godina živi sa dijagnozom anoreksije. Sa 33 godine, ona otvoreno govori o svom iskustvu, ističući koliko je važno na vreme prepoznati prve znake i potražiti podršku. Prvi problemi su se pojavili još u osnovnoj školi, nakon operacije zbog koje je, kako se priseća, počela da odbija hranu. Njenoj porodici bilo je teško da razume kroz šta prolazi, a period nakon izlaska iz bolnice bio je posebno težak. Kristina se priseća: “Moj savet svima – živite i ne zaboravite da jedete, jer kasnije više ništa nećete moći da ispravite.”
Tokom odrastanja, mršavljenje je postalo svakodnevica, ali u tom uzrastu nije bila svesna koliko to može biti opasno. Strah od hrane bio je snažniji od želje za oporavkom, a svaki obrok pratio je osećaj anksioznosti. Njen način ishrane sastojao se od minimalnog unosa sokova, čaja ili komadića voća. “Čak i kada jedem – teško mi je. Kada ne jedem – lakše mi je”, iskreno priznaje.
Vremenom su se pojavili i zdravstveni problemi – trajni invaliditet, problemi sa kičmom i nemogućnost da bez teškoća popije čak i gutljaj vode. “Ne mogu samo da sednem i jedem. Moram prvo da popijem gutljaj vode da proširim želudac. Ali i od tog prvog gutljaja me boli”, opisuje Kristina. Lekari su joj savetovali da bi za stabilno stanje trebalo da dostigne najmanje 45 kilograma, što još uvek nije uspela.
Ponekad su se pojavljivale vesti o njenom navodnom oporavku, ali ona naglašava da je borba i dalje prisutna. “Nije mi bolje. Organizam ne prihvata mnogo toga, terapija ne deluje kako treba. Ne mogu da se krećem na duže relacije – koristim kolica. Kilograme još moram da dobijam. Telo odbija hranu, ne mojom voljom”, pojašnjava. Slobodno vreme koristi za čitanje, psihologiju i crtanje, pokušavajući da pronađe mir u svakodnevnici.
Kristina poručuje svim ženama koje se suočavaju sa sličnim problemima: “Neće biti kose, zuba, nećete moći sami da hodate. Treba misliti da je život jedan i da ga treba živeti. Mislite na svoje bližnje.” Takođe, ističe da prisilno unošenje hrane nije rešenje, a bolest nije hir. Za nju je važan napredak to što više ne koristi vagu: “O kilogramima ne govorim, vagu odavno nemam. To je najveći napredak, jer ljudi poput mene mogu da se mere i pet puta dnevno.”
Njen primer podseća koliko je važno otvoreno razgovarati o poremećajima u ishrani, pravovremeno potražiti pomoć i pružiti podršku onima koji se bore sa sličnim izazovima.