Nakon što je izgubio vid, Boban iz Beograda pronašao je snagu u svojoj deci, novoj ljubavi i podršci zajednice
Boban Veličković iz Beograda izgubio je vid pre 19 godina, u svojoj 41. godini, što mu je potpuno promenilo život. Do tada je imao uspešnu karijeru, porodicu, kao i materijalnu sigurnost. Međutim, bolest oka koja je počela neprimetnim simptomima, vremenom je prerasla u potpunu slepoću. Iako su lekari pokušavali da pronađu uzrok, Boban je iz dana u dan gledao kako mu se svet sužava.
Gubitak vida i promena porodične svakodnevice
U tom periodu, Boban je bio udovac i otac dvoje dece. U drugom braku očekivao je treće dete. Nažalost, dok je pokušavao da se izbori sa bolešću, suočio se i sa gubitkom podrške. Trudna supruga ga je napustila. Osim toga, izgubio je posao i suočio se sa usamljenošću. “Gubim vid, gubim posao i gubim porodicu. Sve se dešava odjednom”, rekao je Boban opisujući jedan od najtežih trenutaka u životu. Iako ga je slepoća pogodila, više ga je zabolela tišina i povlačenje prijatelja. Takođe, Boban navodi: “Najteže mi je bilo kada sam jednog dana pozvao samog sebe sa fiksnog na mobilni telefon, samo da proverim da li sam živ.”
Nova borba i podrška dece
Nakon što je ostao bez vida, Boban je morao iznova da uči svakodnevne veštine – od pranja zuba, do obavljanja najjednostavnijih zadataka. Godinu dana je trajala njegova prilagodba na život u mraku. Uz pomoć psihoterapeuta, počeo je iznova da gradi svoj identitet. Posebno ga je motivisala rečenica njegove ćerke Jovane, koja je odbila poziv prijatelja jer “mora da ostane kod kuće i čuva tatu.” Ta podrška dece bila je ključna za njegov oporavak.
Ljubav, novi početak i važnost zajednice
U međuvremenu, Boban je pronašao i novu ljubav. Ljubica, dvadeset godina mlađa, postala je njegova životna saputnica. Šest meseci je trajalo njeno osvajanje, a danas su zajedno više od 16 godina i imaju ćerku Elenu. Boban danas ističe da je zahvalan na podršci porodice, posebno Ljubici i deci, ali i na unuci Srni koju mu je podarila najstarija ćerka. Iako mu nedostaje da vidi svoju decu i grad, Boban kaže: “Kad sanjam, ja uvek vidim. Sanjam drveće, prozore, lica.”
Podrška slepima i važnost zdravlja
Boban je svoje iskustvo pretvorio u misiju. Kao predsednik udruženja slepih i slabovidih “Gledamo srcem”, trudi se da pomogne drugima. On naglašava: “Želim priliku. Želim da pokažem da slep čovek može da radi, voli, stvara, podiže porodicu i bude koristan član društva.” Poručuje i svim čitateljkama: “Idite na oftalmološke preglede, ne želim da postanete članovi udruženja koje vodim.” Takođe, podseća da je zdravlje, vreme i porodica ono što zaista vredi, dok materijalne stvari lako nestanu. Na kraju, kroz njegovu priču jasno je da su ljubav, porodica i međusobna podrška najvažniji stubovi u teškim trenucima.