Odrasla sam uz životinje jer me roditelji nisu primećivali, ali danas znam koliko vredi ljudska toplina
Oksana (35) iz Ukrajine nikada nije imala priliku da upozna detinjstvo kakvo većina dece doživi. Još kao trogodišnja devojčica, roditelji su je često ostavljali samu, previše zaokupljeni sopstvenim problemima i borbom sa zavisnošću. Jedne hladne jeseni, zaboravili su je napolju, gde je utočište pronašla u psećoj kućici, stisnuta uz svog jedinog prijatelja – psa Najdu. “Tada sam shvatila da su psi uz mene i kada ljudi nisu,” priseća se Oksana.
Život u takvim uslovima oblikovao je Oksanu na način koji je teško zamisliti. Borila se za ostatke hrane sa životinjama, a roditelji su to pravdali kao „zdravu borbu za opstanak“. U detinjstvu je često sedela na stolici kao pas, a prve reči koje je izgovorila više su ličile na lavež nego na govor. “Nisam znala da pričam, samo sam imitirala pse oko sebe. Ljudi su mi bili strani,” kaže ona.
Oksaninu priču prati i sudbina Sudžita iz Fidžija, dečaka koga su roditelji zatvarali u kokošinjac. Sudžit je toliko dugo živeo među pticama da je čak i kao odrasla osoba pokušavao da kljuca hranu i sedeo na prečki kao kokoška. “Moj otac me je kažnjavao tako što me zaključava među kokoške. Naučio sam da preživljavam kao oni,” rekao je Sudžit.
Iako su oboje kasnije prebačeni u domove za decu, posledice detinjstva provele su kroz ceo život. Oksana je godinama učila kako da govori i komunicira sa ljudima, ali i dan-danas nosi tragove prošlosti. “Najveća želja mi je bila da me neko zagrli. Psi su mi dali toplinu, ali ljudski zagrljaj ima drugačiju težinu,” iskrena je Oksana.
Danas, Oksana radi sa decom i trudi se da im pruži ono što je njoj nedostajalo – sigurnost, razumevanje i ljubav. “Moja prošlost ne može da se izbriše, ali mogu da budem tu za one koji tek uče koliko vredi ljudska bliskost. Ako sam ja uspela da pronađem svoj glas, verujem da svako dete može da pronađe svoje mesto među ljudima,” poručuje Oksana.