Iskustvo mlade žene otkriva koliko je važno razumevanje i empatija najbližih u trenucima životnih izazova
Lena, mlada žena iz Srbije, godinama se suočava sa ozbiljnim problemima sa vidom i svakodnevnim izazovima koje donosi visoka dioptrija. Umesto podrške i razumevanja svojih roditelja, Lena tvrdi da nailazi na njihovo negiranje njenih osećanja i minimiziranje patnje. Svoje iskustvo podelila je otvoreno, pokušavajući da pronađe razumevanje i savet od drugih žena koje se možda nalaze u sličnoj situaciji.
Još kao dete, Lena je shvatila da njene emocije često nisu prepoznate u porodičnom okruženju. Velika sferna i cilindrična dioptrija, koja ukupno prelazi -10, svakodnevno joj otežava život. Bez naočara ili sočiva ne može jasno da vidi, a i sa pomagalima često oseća nelagodnost i fizičku bol. “Bez sočiva ili naočara vidim samo senke i sve mi je mutno. Svako jutro, čim otvorim oči, osećam tugu i bol zbog lošeg vida”, navodi Lena.
Očekujući razumevanje, Lena je više puta pokušavala da objasni svojim roditeljima koliko joj je teško. Njen otac, koji ima sličan problem sa vidom, često odgovara: “Meni to nikad nije smetalo.” Lena ističe da je za nju iskustvo drugačije i da joj je potrebna podrška, a ne poređenje sa drugima. Posebno ju je povredila reakcija majke kada je pokušala da podeli svoja osećanja i poteškoće zbog životnog izazova. “Rekla mi je: ‘Ima ljudi koji s -18 igraju košarku. Ima ljudi koji su slepi, pa žive.’ Ta rečenica me je potpuno slomila”, priznaje Lena.
Nakon tih reči, Lena je danima osećala duboku tugu i doživela napade panike u prisustvu majke. Istražujući na internetu, pronašla je ispovesti drugih ljudi sa sličnim problemima, što joj je barem donekle pomoglo da se ne oseća usamljeno. Lena se pita koliko je primereno roditeljima da kao utehu navode tuđa teža stanja, umesto da pokažu razumevanje za ličnu patnju svog deteta.
Njeno iskustvo podseća na važnost empatije, posebno kada su u pitanju zdravstveni problemi koji utiču na svakodnevni život, samopouzdanje i emotivno stanje. Mnoge žene, kao Lena, osećaju potrebu da budu podržane i voljene, posebno u porodici, i da im se pruži prilika da iskažu svoju bol bez straha od osude ili poređenja. Iako Lena još uvek traga za razumevanjem svojih najbližih, njen glas može biti podstrek drugim ženama da progovore o svojim osećanjima i potraže podršku gde god im je ona dostupna.