Zapanjujuća priča o Soniju i Šeril otvara pitanja o ćelijskoj memoriji i uticaju transplantacije na ličnost
Soni Grejem iz američke države Džordžija dobio je novi život zahvaljujući transplantaciji srca, ali njegov put postao je neobična priča o sudbini i emocijama. Kada mu je 1995. godine presađeno srce preminulog Terija Kotla, Soni je mislio da je pobedio bolest. Međutim, susret sa Šeril Kotl, udovicom donora, promenio je sve. Zbog toga je njihova veza ubrzo prešla u brak, iako je Šeril bila dvostruko mlađa.
Upoznali su se nakon što je Soni izrazio želju da sazna čije srce nosi. On je rekao: „Kada sam je video, osetio sam neobjašnjivu bliskost, kao da se znamo ceo život.“ Osim toga, Šeril je priznala da je susret bio istovremeno čudan i utešan. „Kada sam stavila ruku na Sonijeve grudi, prepoznala sam otkucaje svog pokojnog muža“, ispričala je Šeril.
Uticaj transplantacije srca na Sonijevu ličnost
Zanimljivo je da su se kod Sonija ubrzo pojavile promene u navikama i karakteru. Pre svega, njegova porodica primetila je da je počeo da voli pivo i brzu hranu, baš kao Teri. Osim toga, promenio je način hoda i govora. Ove promene su zabrinule njegove najbliže. S druge strane, stručnjaci su kasnije spominjali teoriju ćelijske memorije, prema kojoj organi mogu da čuvaju sećanja i osobine donora.
Konačno, Soni je rekao prijateljima: „Nisam ranije voleo pivo, a sada ga stalno pijem. Često se uhvatim da koristim reči koje nisam ranije upotrebljavao.“ Štaviše, njegova porodica se pitala da li je moguće naslediti i delove ličnosti zajedno sa organom.
Tragičan završetak i pitanja o ćelijskoj memoriji
Međutim, kako su godine prolazile, Sonija je počela da muči depresija. Na kraju, 2008. godine, dvanaest godina nakon transplantacije, oduzeo je sebi život na isti način kao donor. Zbog toga je Šeril Kotl po drugi put postala udovica, ostavši bez supruga koji je nosio isto srce kao i njen prvi muž.
Ova priča o transplantaciji srca otvara brojna pitanja o ćelijskoj memoriji i granicama medicine. Na kraju, neuropsihijatar dr Robert Klark napominje: „Postoji mnogo slučajeva gde pacijenti nakon transplantacije dobijaju navike svojih donora. Srce ima sopstveni nervni sistem koji može uticati na emocije i ponašanje.“
Kao rezultat svega, mnogi se pitaju da li su organi više od bioloških delova i da li je moguće naslediti sudbinu zajedno sa njima.